Pisma Zdenki - dnevnik vukovarskog branitelja Željka Buljana

Predstavljen dnevnik vukovarskog branitelja Željka Buljana pisan u koncentracijskom logoru u Sremskoj Mitrovici

U povodu Dana sjećanja na žrtvu Vukovara 18.11.1991. i 30. godišnjice od početka Domovinskog rata u Gradskom muzeju Vukovar predstavljen je Dnevnik vukovarskog branitelja Željka Buljana napisan u koncentracijskom logoru Sremska Mitrovica od 21.11.1991 do 27.3.1992 naslovljen PISMA ZDENKI.

Dnevnik u obliku pisama napisan na 64 stranice na obje strane toalet papira nevjerojatno sitnim slovima, uvezan u korice izrezane od kutije keksa u knjižicu veličine 13 x 9 cm Željko Buljan iznio je u postavi kaputa prilikom razmjene zarobljenika 27.3.1992. na tzv. bijeloj liniji između Sarvaša i Nemetina.

Ranjavan dva puta tijekom Domovinskog rata Željko Buljan je zarobljen 19.11.1991. zajedno sa suprugom Zdenkom prošao u koloni prognanih kroz ulice grada nakon čega su razdvojeni te je tada supruga Zdenka deportirana u Šid 20.11.1991., a idući dan došla je na slobodni dio Hrvatske, a on je 21.11.1991. deportiran u logor u Sremskoj Mitrovici gdje je proveo svoje sužanjske dane. Povratak u Vukovar nije doživio jer je preminuo 1998. neposredno prije završetka procesa mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja u ustavno pravni korpus Republike Hrvatske.

Uz predstavljanje Dnevnika izložene su i fotografije na kojima se vide njih dvoje kako napuštaju grad u koloni, ali i kako Željka, uz prijetnju oružjem, sprovode u krugu Veleprometa. Također je izloženo i niz svjedočanstava i publikacija zarobljenika logora.

Na predstavljanju su govorili Ružica Marić, ravnateljica Gradskog muzeja Vukovar,
akademik Pavao Pavličić i p. Ante Perković, zatočenik logora u Sremskoj Mitrovici.

Tekstove iz Dnevnika čitali su dramski, televizijski i filmski glumici Helena Buljan i Goran Grgić.

Nakon 30 godina čuvanja u obitelji, supruga Zdenka s obitelji odlučila je pokloniti Dnevnik Gradskom muzeju Vukovar za stalni postav Domovinskog rata. Na taj način, Gradski muzej Vukovar obogaćen je za jednu iznimno vrijednu akviziciju koja će među smrvljenim, spaljenim i uništenim eksponatima iz različitih muzejskih zbirki predstavljati živu riječ napisanu u logoru i onu iskru života kojom mišlju Željko Buljan završava svoj dnevnik javljanjem iz Našica 27.3.1992. nakon razmjene u Nemetinu:
„Dok je čovjek živ, ima nade“.